Pomoć koju su crkvene zajednice dužne pružiti supruzima da bi njihov ženidbeni stalež bio življen u kršćanskom duhu (usp. kan. 1063) mora biti još zdušnija kada bračni suživot prolazi kroz trenutke velikih teškoća i kušnji. Ako se ostvare okolnosti predviđene u kann. 1152. i 1153., potrebno je učiniti sve što je doista moguće da supruzi izbjegnu zahtjev za rastavom, pa i putem savjetovanja i svakovrsne potpore što je mogu pružiti savjetovališta kršćanskog nadahnuća. Ipak ostaje kao krajnje tješenje da supruzi, u okolnostima koje predviđaju navedeni kanoni, imaju pravo prekinuti zajednički život, posebno ako bi nastavak takvog života doista bio na veliku štetu supruzima ili djeci.
Činjenica da se parnice za rastavu braka često vode pred građanskom sudskom vlašću ni u kojem slučaju ne dokida dužnost i pravo vjernika da pristupe crkvenoj sudskoj Vlasti jer su oni vezani kanonskom ženidbom, a to nerijetko zahtijevaju i razlozi savjesti. U tim slučajevima zainteresirani supruzi mogu tražiti od dijecezanskog biskupa da donese odluku o osobnoj rastavi uz trajanje ženidbene veze (usp. kan. 1692, § 1); ili se mogu obratiti biskupijskom sudu, koji će povesti kanonski postupak (usp. kann. 1693-1696) uz sudjelovanje promicatelja pravde jer je riječ o parnicama koje se odnose i na javno dobro. (HBK, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br. 85).
Emil SVAŽIĆ, Parnice rastave ženidbenih drugova, u: Posebni sudski postupci i postupanja, Zbornik radova, Zagreb, 2010., str. 45-55.
